2006.
Galerija MK
Malim istraživanjem povijesti GMK preko kataloga i zbornika saznajem da su u početku u njenim prostorima izlagali akademski likovni umjetnici ali i amateri- članovi likovne sekcije Kulturno- umjetničkog društva. Njihove su izložbe bile posjećene kako od članova KUD-a, radnika INA-e, tako i od akademskih likovnih umjetnika i njihove publike.
Tijekom posljednjih dvadeset godina GMK se profilirala u galeriju koja prezentira isključivo suvremenu likovnu scenu. S druge strane, umjetnici-amateri, nakon zatvaranja nekadašnjeg Salona galerije gdje su do tada izlagali (a koji se nalazio u prostoru tik do GMK) dobili su novi izložbeni prostor u Gajevoj. Dvije galerije, njihovi umjetnici ali i publika tako su se, na neki način, podijelili i udaljili. Glavnim razlogom tog udaljavanja smatram činjenicu da suvremena likovna umjetnost kod nas općenito gubi komunikaciju sa širom javnošću. Pri tome, čak i umjetnici amateri- dakle pojedinci s posebnim interesom za umjetničko izražavanje, teško nalaze interes i razumijevanje za suvremenu umjetnost i rijetko dolaze s njom u kontakt, pogotovo onom koja se izražava ne-objektnim praksama. Upoznavanjem i razgovorima s likovnim amaterima KUD-a saznala sam da bi neki od njih u svom radu, ne primjer, željeli koristili novomedijske elemente kada bi s njima bili upoznatiji. Sve me je to potaklo da kroz ovaj projekt pokušam povezati i međusobno˝upoznati˝ ta dva stvaralačka prostora. Nada Aslanovski, Vlado Bogadin i Senka Varga čije radove predstavljamo u ožujuku u GMK, aktivni su članovi likovne sekcije Kulturno-umjetničkog društva Ina.
Ujedno, Nada, Vlado i Senka bili su članovi selekcijskog tima koji je od radova pristiglih na poziv suvremenim umjetnicima za sudjelovanje u projektu odabrao tri rada koji će u biti izloženi u galeriji Kluba i KUD-a INA u Gajevoj ulici u rujnu ove godine.
intro Tonje Majače
Kada smo Ana i ja prvi put razgovarale (na ručku u restoranu zgrade INA-Naftaplina, s pogledom na tužni krov Badelove ruševine) o njenom interesu za umjetnički amaterizam, ali i o projektu koji bi s jedne strane podsjetio na povijest galerije i njene početke te na neki način povezao njene programe s neuobičajenom publikom, učinilo se posve prirodno krenuti od KUD-a INA, udruge koja je bila pravni osnivač Galerije Miroslav Kraljević prije punih dvadeset godina. Kulturno-umjetnički amaterizam u formi kulturno-umjetničkih društava danas uistinu teško možemo povezati sa slikom progresivne i tržišno prestižne korporacije 21. stoljeća. U posvemašnjoj akceleraciji pod utjecajem informacijskih tehnologija u društvu kasnog kapitalizma zaostaci kulturno-umjetničkih društva kod nas se čine kao neka vrsta preživjele, arhaične forme, čak kao prostodušan oblik zajedničkog provođenja slobodnog vremena radnika, ali i samoinicijativnog povezivanja djelatnika mnogoljudnih kompanija kroz kulturne i umjetničke aktivnosti. Na njihovo mjesto dolaze u našem sve oskudnijem (slobodnom) vremenu razni oblici diktiranog ˝team buildinga˝ i modela ˝aktivnih i strateški osmišljenih zajedničkih aktivnosti˝. U našim je nekadašnjim, ˝složenim organizacijama udruženog rada˝ (SOUR) forma KUD-a bila, dakako, izuzetno snažno poticana, o čemu danas svjedoče razni zbornici i pregledi kulturnih inicijativa i umjetničkih društava udruženih radnika. Tako se, primjerice, u zborniku ˝20 godina KUD-a INA˝ naglašava kako ˝pasivno sudjelovanje u gotovim kulturnim programima (predstave, koncerti, izložbe, posudba knjiga) nije zadovoljilo dio zaposlenika. Oni su željeli vlastitom kreativnošću sami stvarati umjetničke programe pa su predlagali kulturne samoaktivnosti u vlastitoj radnoj sredini, a već 1973. godine priređena je i ˝prva izložba likovnih radova radnika Ine˝ te, nadalje, kako je s vremenom ˝sekcija dokazala da likovni amaterizam nije nedorasli slabićak poznatijeg i komercijalnijeg akademskog stvaralaštva, nego je on stvarna i posebna kulturna vrijednost koja je u svakodnevnom životu pokazala sve svoje stvaralačke odlike˝(1). Zanimljiv se ovdje čini i odnos prema tzv. akademskom stvaralaštvu i to u specifičnoj situaciji u kojoj je jedno kulturno-umjetničko društvo jednog velikog SOUR-a prije dvadeset godina osnovalo nezavisnu galeriju, koja se tijekom svoga djelovanja pod vodstvom odličnog kustosa(2)posve osamostalila, čak i transformirala u izuzetno relevantan prostor na našoj suvremenoj umjetničkoj sceni. Projekt Ane Hušman posredno se bavi samom formom kulturno-umjetničkog društva kao modelom (samo)organiziranog umjetničkog amaterizma, ali i odnosom umjetnika-amatera i akademskih umjetnika (od kojih nisu svi ˝profesionalni˝ umjetnici, ako pod time podrazumijevamo rad koji omogućava egzistenciju). Na početku svog istraživanja Ana je redovito odlazila na događanja u Klub KUD-a INA u Gajevoj i boravila tamo istražujući (uz pomoć voditeljice, gospođe Dubravke Vuletić) povijest KUD-a te spontano upoznavajući amaterske umjetnike, razloge njihova bavljenja umjetnošću, načine njihova rada i djelovanja unutar ˝likovne sekcije˝. U drugom koraku umjetnica snima audio zapise, razgovora s troje umjetnika, članova likovne sekcije, čije radove potom odlučuje u okviru svog projekta predstaviti u Galeriji Miroslav Kraljević. U spretno vođenim, no prije svega srdačnim i neposrednim razgovorima načinjena su tri jasna i živa portreta sugovornika koji imaju posve različit pristup svom radu, ali i različite odnose prema suvremenoj, ˝profesionalnoj˝ umjetnosti. U trećem koraku Ana odlučuje svoje sugovornike pozvati na suradnju na još jedan način: pored njihove izložbe predlaže izložbu suvremenih umjetnika u Galeriji KUD-a u Gajevoj ulici. Objavljuje javni poziv svojim kolegama umjetnicima na sudjelovanje u projektu pozivajući ih da predlože svoje radove za izložbu, pri tom naglasivši kako će tri rada žiri sačinjen od troje amaterskih umjetnika nagraditi simboličnom novčanom nagradom. Već je sama odluka da se objavi javni poziv, dakako, zanimljiva i znakovita gesta. Na svega tri tjedna otvoren natječaj pristiglo čak 40-tak prijedloga (od kojih su mnoge poslali afirmirani umjetnici mlađe i srednje generacije). Od tog je broja žiri – u sastavu Nada Aslanovski, Vlado Bogadin i Senka Varga – odabrao radove triju mladih umjetnica (Lale Raščić, Jelene Bračun i Gordane Jančetić- Pogletić), koji će u rujnu 2006. godine biti predstavljeni u Galeriji KUD-a INA. U vremenu prije izložbe u tim će prostorima autorica kreirati i neke druge sadržaje za članove likovne sekcije: jednom mjesečno dogodit će se predavanja izabranih umjetnica, radionice o ˝starim˝ i ˝novim˝ medijskim tehnikama, akcija nabavke materijala povodom godišnje nagrade članovima likovne sekcije, privremena čitaonica i dr. Interes za umjetnički amaterizam kod Ane Hušman proizlazi prije svega iz interesa za način na koji se stvaraju predodžbe o tome što je profesionalno, a što ˝hobističko˝ bavljenje umjetnošću, interesa za motive zbog kojih se amateri počinju baviti umjetnošću i interesa za različite pristupe umjetničkom radu. Jednako tako, nju zanima sama forma ˝organiziranog˝ umjetničkog amaterizma te, s druge strane, situacija na lokalnoj umjetničkoj sceni u kojoj se pristup umjetnosti kod ˝akademskih˝ umjetnika često pretvara u neku vrstu ˝hobizma˝ pod utjecajem nasušne potrebe osiguranja elementarne egzistencije. U takvoj borbi za opstanak (zbog nedostatka umjetničkog tržišta) čak i umjetnici koji se bave ˝predmetnom˝ umjetnošću teško preživljavaju isključivo od svoje umjetnosti. Oni pak koji se odlučno izražavaju nepredmetnom umjetnošću (time najčešće i posve neprodajnom) da bi preživjeli, posežu za različitim poslovima, u najboljem slučaju zarađujući kao dizajneri, snimatelji, učitelji i sl. Umjetnost tako i njima postaje gotovo luksuz kojem pristupaju ˝u slobodno vrijeme˝. (Iz ovakve je situacije, ne tako davno, proizašao umjetnički projekt u kojem umjetnici umjetnost povezuju, odnosno izjednačuju, s vikend izletima u prirodu.)(3) Ana Hušman istovremeno ovim putem posve spontano eksperimentira s percepcijom samostalnih suvremenih umjetnika sa scene kojoj i sama pripada te umjetnika-amatera okupljenih u kolektiv kulturno-umjetničkog društva. Prve stavlja u neobičnu poziciju gdje njihov rad prosuđuju amateri, na taj način nenametljivo testirajući taštinu svojih kolega/ica. Druge pak, nudeći im ulogu žirija s uvidom u pristigle prijave suvremenih umjetnika, neopazice upućuje na neke drukčije, nove umjetničke medije i prakse koje kod njih u pravilu a priori izazivaju nerazumijevanje, ako ne i zazor, no u procesu odlučivanja i selekcije postaju bližima i čitljivijima. Izložbom u G-MK na kojoj predstavlja radove troje svojih suradnika, članova likovne sekcije KUD-a INA-a, pored audio zapisa svojih razgovora s njima i tri video ˝intermezza˝ koji dodatno portretiraju procese nastajanja djela svakog od njih, Ana ne egzotizira niti patronizora umjetnički amaterizam nego mu se neposredno i s iskrenim zanimanjem obraća kao društvenom fenomenu. Pri tom isti neizravno postavlja u odnos prema vlastitoj poziciji akademske umjetnice, koja se umjetnošću bavi (strast kakvu otkriva i kod svojih sugovornika) nakon što završi s odrađivanjem ˝poslova za život˝. Ne manje važno je to da u par jednostavnih, ali dobro osmišljenih koraka autorica također i privlači publiku KUD-a u G-MK i obratno. Na posljetku možemo se zapitati zašto bi uopće trebalo pokušati približiti ta dva mala svijeta koja su 1980-ih, u tadašnjoj konstelaciji G-MK-a, bila u nekoj vrsti skladnog suživota. Na to pitanje najbolje odgovara sama autorica ustanovivši kako se suvremena umjetnost toliko udaljila od prosječnog građanina da se čak ni pojedinci s posebnim interesom za nju, kao što su članovi raznih likovnih udruga, ne osjećaju ugodno u galerijama suvremene umjetnosti. Tome bi se eventualno mogla nadodati, kod nas već poznata konstatacija, to da je za takvo stanje kriva zatvorenost ili potpuna nekomunikativnost krovnih institucija koje se bave prezentacijom suvremene umjetnosti te nerazvijena svijest o potrebi medijacije i aktivnosti kojima se tromi institucionalni mastodonti prošlosti mogu obratiti i otvoriti prema zajednici i okolini u kojoj djeluju i zbog koje, uostalom, i postoje. G-MK u tom smislu nastoji svjesno destabilizirati tragikomičnu samodovoljnost suvremene umjetnosti- otvaranjem prema okolini, poticanjem izravne komunikacije i stvaranjem neke vrste meta-situacije u kojoj, bavljenjem nekim ˝osnovnim pojmovima jednostavnim rječnikom˝, krećemo od samih sebe propitujući i kritički sagledavajući vlastitu povijest, svoju današnju poziciju, pa čak i ulogu u umjetničkom i društvenom kontekstu koju bismo trebali imati u budućnosti kroz idućih dvadeset godina postojanja. 🙂
1)Dvadeset godina u hrvatskoj kulturi KUD-a INA Zagreb, Biblioteka Ina, svezak 9, ur. M. Ivurek, M. Kovačević, 106-107
2) Voditelj Galerije Miroslav Kraljević do 2004. bio je povjesničar umjetnosti Branko Franceschi (danas ravnatelj MMSU u Rijeci)
3) projekt Weekend Art- Hallelujah the Hill ( T. Gotovac, I.Keser, A.Ilić)
Faze realizacije
1. faza
raspisivanje poziva na sudjelovanje suvremenim umjetnicima na sudjelovanje u natječaju kojim će žirirati komisija sastavljena od amaterskih umjetnika
2. faza
izložba u Galeriji Miroslav Kraljević na kojoj su izloženi radovi Nade Aslanovski, Vlade Bogadija i Senke Varge uz 3 audio zapisa razgovora s istima i 3 video intermezza vezanih uz stvaralaštvo troje autora
>> audio zapis Nada Aslanovski (mp3, 32k, mono, 2.2mb)
>> audio zapis Vlado Bogadi (mp3, 32k, mono, 1.9mb)
>> audio zapis Senka Varga (mp3, 32k, mono, 2.3mb)
3. faza
serija prezentacija u Galeriji Kluba i KUD – a INA kroz tromjesečni period, umjetnica/ka odabranih na natječaju.
prezentacija Lale Raščić, 05. travnja 2006.
rođena u Sarajevu (1977), završila je Školu za primijenjenu umjetnost i dizajn (1995.) i Akademiju Likovnih umjetnosti (2001.) u Zagrebu, te Rijksakademie van Beeldende Kunsten (2003/04.) u Amsterdamu. Do sada se u svom radu služila različitim medijima, najčešće videom. U posljednje vrijeme napušta dominantni medij videa i sve češće radi narativna audio djela i kompjuterski generirane vektorske crteže. Do sada je nastupila u nizu grupnih izložbi i video festivala, sudjelovala u rezidencijalnim programima, a priredila je i devet samostalnih izložbi. Nekoliko puta je bila nagrađivana za svoje net i video projekte.
O svom radu Lala Raščić kaže: Često posežem za korištenjem metafora iz svkodnevnice, literature i popularne kulture, koristim ih kao lako prepoznatljive koncepte na koje nadograđujem slojeve značenja. Težim da moji radovi imaju potencijal doživljaja izvan intelektualne interpretacije, da komuniciraju na sublimnom nivou.
prezentacija Jelene Bračun 03. svibnja 2006.
rođena 1980. Završila je Školu primijenjene umjetnosti i dizajna 1999. godine, grafički odsjek. Diplomirala 2005. na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na nastavničkom odsjeku u klasi prof. Miroslava Šuteja. Bavi se eksperimentalnom animacijom i videom od 2002. godine. Sudjelovala je na više skupnih i samostalnih izložbi te dvadesetak festivala animiranih i eksperimentalnih filmova.
prezentacija Boris Pleša 07. lipnja 2006.
rođen je 1975. u Zagrebu, gdje živi i radi. Po zanimanju je fotograf i protekle dvije godine izlaže vlastite projekte kroz samostalne i skupne izložbe fotografija. U suradnji s grupom autora sudjeluje u neovisnim projektima vezanim uz glazbu, video art i grafički dizajn.
4. faza
izložba u Galeriji KUD-a INA u rujnu na kojoj će biti izloženi
radovi Lale Raščić, Jelene Bračun i Borisa Pleša
JELENA BRAČUN. . .OUROBOROS
Eksperimentalni animirani video “Ouroboros” nastao je kao nastavak propitivanja i istraživanja životnog tijeka. Ideja života se razvijala kroz dva filma: prvi film- Lifeline bavio se linearnim protjecanjem vremena, a drugi, ovdje prikazan, bavi se cikličkim protokom života. Ouroboros je grčki naziv za mitoločko biće, zmiju ili zmaja koji grize vlastiti rep, a pojavljuje se bez iznimke u svim svjetskim mitologijama. Video se ne bavi tematskim oslikavanjem mita, već interpretiranjem njegovog strukturnog karaktera, ali i osobnog značenja za autoricu.
BORIS PLEŠA . . . CIKLUS BREEZE
Ciklus fotografija Breeze kao samostalni autorski projekt nastaje od sredine 2004. godine do danas. Riječ je o crno-bijelim fotografijama tekstura kora breza, snimljenih na užem području centra Zagreba. Projekt nastaje promišljajući ideju fotografije kao medija koji prenosi stvarnost koja, danas više no ikad, prolazi neopaženo mimo nas. U ovom slučaju radi se o nizu međusobno sudbinski povezanih detalja prirode zarobljenih usred grada. Moja uloga je posrednička i pritom tehničko znanje koristim u osnovnom smislu; prenosim informaciju. Time ističem sadržaj ispred forme, dok naglašeni kontrast crnih i bijelih tonova koristim samo kao grafičku definiciju. Fotografije nisu obrađivane na računalu.
Odlučio sam za ovu priliku ciklus predstaviti spojivši dva naizgled nepovezana medija. S jedne strane klasični umjetnički, a s druge posve trivijalni – nagradnu igru. Tako sada uz postav izložbe prilažem nagradne letke s popisom naslova koje valja pridružiti samim fotografijama. Kako i priliči nagradnoj igri, najuspješnijem posjetitelju (onome koji se najviše približi mojem modelu naslovljavanja motiva, te na neki način uspije ući u stvaralački i misaoni proces nastajanja ciklusa) poklanjam uokvirenu fotografiju po izboru. Bitno je naglasiti da je nagradna igra samo mogućnost. Dakle, pitanje je izbora želi li posjetitelj doživjeti izložene radove kroz autorov ili svoj svijet. Na taj način sprječavam mogućnost da kao autor izloženih motiva (iako je autor istih zapravo priroda) namećem obrasce promatranja. Sinergijom izložbe fotografija i nagradne igre ovaj projekt pokušava dotaknuti samu srž fotografskog medija – zaustaviti promatračev protok vremena, i to naizgled njegovom voljom.
LALA RAŠČIĆ. . .NEVIDLJIVI
Projekt Nevidljivi može se gledati u kontinuitetu s mojim bavljenjem temom eskapizma u posljednje dvije godine. Na motiv nevidljivosti sam naišla promišljajući što bi mogao biti ultimativni oblik slobode. Naravno ideja, odnosno metafora nevidljivost ne ostaje samo na tome, već sam ovim projektom pokušala obuhvatiti cijeli dijapazon značenja i metafora koji se vezuju za ideju nevidljivosti (in-visibility). Kao i u knjizi H.G: Wellsa, ideja fizičke nevidljivosti se u ovom projektu koristi kao metafora outsidera, socijalno izopćenog individualca, no kako se u knjizi predstavlja, Nevidljivi čovjek ne mora biti samo onaj koji je nevidljiv radi svog nepodobnog socijalnog statusa, ili našeg svjesnog izbora da ga ne vidimo. Nevidljivi čovjek može biti i onaj koji ima Moć. U crtežima se dodiruju razni aspekti nevidljivosti, od socijalne nevidljivosti, civilne, motiv bijega, kriminalnih aktivnosti, slobode, identiteta, moći kreiranja novog identiteta, do samog premišljanja kako izgleda realnost jednog nevidljivog čovjeka.
Uz crteže, glavni nosilac projekta je polusatna video izvedba audio drame istog imena „Nevidljivi“ (The Invisibles). Konvecionalna narativna struktura skripta govori o nevidljivoj obitelji koja želi otići na odmor. Priča se odvija oko gđe. Nevidljive koja pokušava dobiti nazad svoj zagubljeni identitet i nekako doći do putovnice. Blagi satirični ton ove audio drame dotiče se apsurdnih aspekata savremenog društva kao što su birokratski mehanizmi, kolektivna paranoja i sistemi nadzora. U ovom radu pojam „nevidljivog“ se vezuje uz ideju „drugog“. Ni audio drama ni video, sam rad ostaje između ova dva žanra/medija.