Knjižica, 4 fotografije, 2007.

>>> download pdf

Pravila prihvatljivog ponašanja se s vremenom mijenjaju, izmišljaju se nova i zamjenjuju stara. Često se prikazuju kao drevna, funkcionalna i urođena. Kako bismo se prihvatljivo ponašali i na putovanjima u druge zemlje s drugačijim običajima, priručnici o lijepom ponašanju obavezno sadrže poglavlje u kojem se o njima možete informirati. Ono sadrži naputke o lokalnim običajima – pravila kako se potrebno u kojoj zemlji ponašati kako ne biste slučajno nekoga uvrijedili. S druge strane ona pomažu i u prepoznavanju onoga koji ne pripada zajednici što turiste uvijek ostavlja autsajderima.

prepriča

imati šansu da u ekskluzivnom prostoru s viškom slobodnog vremena osjetimo i budemo eventualno uzneseni nekim umjetničkim djelom i nije baš neka šansa s kojom bi se ponosio. na stranu sva opća mjesta kritike ekskluzivnosti i patetike oko visoke umjetnosti no ono što mi najčešće nedostaje u djelima koja žude za mojim sofisticiranim instrumentima recepcije je – prepričljivost. ta divna karakteristika djela koja me u trenutku prepričavanja čini bliskijim s mojim sugovornikom, karakteristika u kojoj mogu zamisliti mog sugovornika kako djelo dalje prepričava drugima i kako to djelo postaje nit poveznica jedne male zajednice u nastajanju – zajednice koja rado prepričava neko umjetničko djelo.

da, često naša mala zajednica prepričavača prepričava našu opčinjenost duhovitim dosjetkama. no taj uvid čuvamo samo za sebe. podijeliti takvu razornu moć s nekim tko nije prošao inicijaciju prepričavanja izdaja je kakvu bi kaznili najcrnjim prepričavanjem i izopćenjem iz zajednice prepričavača.

osim duhovite dosjetke naša mala zajednica jako cjeni otkrivanje jedva primjetnih fenomena. jedva primjetni fenomeni zahtijevaju vrlo sofisticirano prepričavanje. da bi prepričavač uspio uspješno prepričati jedva primjetni fenomen gotovo uvijek mora biti uznesen fragilnošću tog jedva primjetnog fenomena. ponekad se poklopi da je jedva primjetni fenomen uznesen duhovitom dosjetkom i da su prepričavači u formi. tada prepričavanje postaje festival uznesenja i gotovo da i neprepričavači izvana uspiju osjetiti tu strast za prepričavanjem. tada je naša mala zajednica ugrožena.

zadnje što bi nam ikad trebalo je da neki prepričavač pokuša prepričati sve naše tajne neprepričavačima. osim ako to ne bi bilo zgodno za prepričati. ili ne daj bože duhovito. tada bi nas mogao prevariti.
tekst: Marcella Marsa

——————————————————————————————————————————–

Što se dalje pomičemo od jasno definirane polazne točke, to se više udaljavamo od sigurnosti ograničenog subjektiviteta. Pomicanje od mjesta prema izmještenosti proizvodi dvostruko putovanje – putnik/ca se ne kreće samo u prostoru, već i u gramatici. Putnik/ca se pretvara iz imenice u glagol. Stoga kretanje postaje događaj, a ne stvar. Taj događaj kretanja je ono što proizvodi razliku, to je kretanje ono što statične krajnje točke putovanja s vremenom pretvara u dinamične. Razlika je umnožavanje nestabilnosti nastao kroz kretanje i miješanje tijela. Danas bismo mogli reći da tvrdnja o statičnom prostoru više ne stoji – u tekućem modernitetu* stanje bivanja je cirkulacija. Ipak, kako bi se desilo kretanje, kako bi tekla cirkulacija, moraju postojati točke od kojih i prema kojima se ti tokovi kreću. Ta su mjesta i dalje fiksna, u dobru i zlu. I dok je kozmopolitizam svojstven toj cirkulaciji ograničen na elite ili imigrante, fiksnost koja je pretpostavka tokova zahtijeva ponavljanje. Ponavljanje istosti, identiteta koji time još više proizvodi samog sebe, sigurnog u svojoj izolaciji. Riječ je o lokalnom, u geografskom smislu. Mjestu koje je fizički ograničeno. Ta su mjesta sumnjičava prema nepoznatima. Ona u svojem proklamiranom odbacivanju globalnih tokova suviše lako propuštaju stvoriti nove mreže, paralelne onima korporativnog ekonomskog prometa globaliziranog svijeta, dok istovremeno konzumiraju ‘utješne priče’* o globalizaciji koje proizvode njeni predvodnici: dizajneri, branding i mediji. Snaga kapitala je ogromna, asimilacija njene logike brza i podmukla – i dok mislimo da smo se oduprijeli, već smo uvučeni u sustav proizvodnje i konzumacije. Ono što se proizvodi u slučaju dokolice i putovanja je prikaz autentičnosti, iste one koju uživa i sam ponuđač. U tom slučaju proizvod je mjesto, fiksno i statično – (ne)stvar. Za tu je fiksnost simptomatičan jezik pomoću kojeg je se učvršćuje. Sadašnje vrijeme. Trajno sadašnje vrijeme. Mi činimo ovo. Mi činimo ono. Kako stravičan može biti jezik. ‘Mi’ i sve što to uključuje, od čega su najvidljiviji upravo oni koji nedostaju. ‘Činimo’ i sve što sa sobom povlači, predstavljajući vrijeme koje je stalo.

* B. Latour * S. Sassen

tekst: Nicole Hewitt